Tragovi praslavenske mitologije

U toponimiji Podstrane i Žrnovnice sačuvali su se jedinstveni, iznimno vrijedni tragovi prastarih slavenskih vjerovanja koja su sa sobom ovdje donijeli prvi hrvatski doseljenici. Ti su toponimi najstarije svjedočanstvo hrvatske prisutnosti (7. i 8. st.) na području današnje Republike Hrvatske te zajedno s nekoliko sličnih lokaliteta duž jadranske obale i u unutrašnjosti pružaju uvid u prastaru autentičnu kulturu i osebujni doživljaj svijeta hrvatskog naroda prije njegova pokrštenja.

Podstrana je zajedno sa susjednom Žrnovnicom u toponimiji svoga prostora sačuvala neobično bogatu mrežu autentičnih tragova praslavenskog sakralnog tumačenja krajobraza. Perun, Zmijski kamen i Gospa u Siti ključni su toponimi te praslavenske mitološke predaje čiji korijeni, međutim, sežu u još dublju, praindoeuropsku prošlost, a u Podstranu su je tijekom 7. st. donijeli tek doseljeni Hrvati.

Ta je mreža najstarijih hrvatskih mjesnih naziva živo svjedočanstvo izvorne kulture i svjetonazora kojima su Hrvati pripadali sve do svoga pokrštenja te je sadržaj prvoga poglavlja hrvatske povijesti. Ostatci i tragovi ovih prastarih kultova i svetišta povezuju Podstranu ne samo s drugim lokalitetima istoga sadržaja na hrvatskom teritoriju, primjerice s istarskim Perunom u Učkoj, nego i s mnoštvom sličnih lokaliteta širom golemoga prostora Europe i Azije koji je upravo jezikom starih Slavena, njihovom toponimijom i interpretacijom, tako snažno obilježen. Autentičnost ovih lokaliteta jedan je od aduta kulturno-turističke ponude Podstrane.

Perun

Perun je ime glavnog praslavenskog božanstva kojemu su u mitološkoj interpretaciji krajobraza bili posvećivani vrhovi brda. U Podstrani je Perun naziv sjeverozapadnog dijela primorske kose Mosora i njezinih vrhova iznad ušća Žrnovnice i Strožanca: Perunsko (441 m), Veliki Perun (443 m) i Perunić (448 m). Perunovo se svetište, po svemu sudeći, nalazilo na najzapadnijemu od njih, Perunskom, u opsegu prapovijesne gradine, tzv. Duge gomile.

Perun je zamišljan kao strašno, gromovito božanstvo koje sa svoga visokoga prijestolja u gradu na gori (ili na suhoj grani na vrhu krošnje) dijeli pravdu i održava red u svijetu. Nakon pokrštenja Slavena na Perunovim su svetištima, u skladu s tadašnjom crkvenom tradicijom, podizane crkve posvećene onim svetcima čiji su likovi i osobine bili najprikladniji da zamijene osobine ovoga praslavenskoga boga.

To je ponajprije sv. Ilija, a za njim slijede sv. Mihovil i sv. Vid. Sveti Juraj, omiljeni kršćanski svetac i zaštitnik mnogih kršćanskih zajednica, u pokrštenih je Slavena zamijenio Perunova sina Jarovita (Jarila), mlado proljetno božanstvo uz koje su vezana mnoga vjerovanja i običaji. No, ponegdje su crkve posvećene sv. Jurju podignute na mjestu Perunova kulta, kao što je to u Podstrani, te na neki način nastavljaju tradiciju štovanja obaju božanstava.

Zmijski kamen

Prvi poznati pisani spomen toponima Zmijski kamen nalazi se u staroj splitskoj ispravi iz 1178. g. u slavenskom obliku Smicamic, kao ime mjesta pod Perunom uz rijeku Žrnovnicu, od čega potječe njegov stari hrvatski oblik Zmij kamik.

U ovom je vijugavom kamenom hrptu prastari mitski genij vidio boga Velesa, suprotnika boga Peruna, kako se, krivudajući, pokušava dočepati njegova grada na gorskom vrhu izazivajući dramatični sukob. Svijetom, naime, vladaju red i dobro sve dok je nebesnik Perun gore, a podzemnik Veles dolje, ali kad se taj odnos poremeti i svijet zapadne u stanje kaosa, zapodijeva se božanski boj (kameni reljef s prikazom božanskog boja nalazi se na pročelju župne crkve u Žrnovnici). Tada gromovnik Perun gromom i munjom bije Velesa, ljutu zvijer u liku zmaja ili zmije, dok ga ne otjera u rupu u podzemlju gdje mu je mjesto, čime se svijet opet dovodi u red. Podstranskog je Velesa Perun ubio i zabio u obližnju rakitu i blato po kojima se ta mjesta uz donji tok Žrnovnice i danas tako zovu.

Podstranski Zmijski kamen dijeli sudbinu mnogih Velesovih svetišta širom slavenskih prostora kojima je nakon pokrštenja pogrješno pripisana atribucija zla, to jest vraga; bio je devastiran i prepušten zaboravu, dok konačno nije dobio zaštitu kao kulturno-povijesna znamenitost iz najstarijeg razdoblja ovdašnje hrvatske prisutnosti.

Gospe u Siti

Ni ovaj se podstranski toponim ne može razumjeti izvan praslavenskog mitološkog konteksta koji ga jedini smisleno objašnjava.

Sita, ili šašika, ime je za vrstu biljke iz roda Juncus, od čijih su se stabljika izrađivali razni pleteni predmeti u domaćinstvu: košare, sita i slično, a koja je gusto obrastala ovo nekoć močvarno tlo u podnožju Peruna, u blizini ušća rijeke Žrnovnice. Vlažna zemlja, močvare i njihova specifična vegetacija elementi su osobita ambijenta koji u predodžbama stare slavenske vjere pripada boginji Mokoš (praslavensko Mokošь dolazi od glagola močiti te znači mokra). Mokoš se štovala kao božanska Majka, upravo kao “mati vlažna zemlja”, a zamišljala se, između ostaloga, kao neumorna pletilja koja boravi upravo na mjestima gdje se ostavljaju namakati stabljike biljaka korištenih za pređu i pletenje.

Kao toponim iz praslavenske mitološke toponimije, sintagma Gospa u Siti tako također čuva djelić mreže skrovitih odnosa toga mitskog svijeta. Crkva posvećena Blaženoj Djevici Mariji izgrađena je, po svemu rečenom, na mjestu kulta najvažnije ženske mitske osobe nepokrštenih Hrvata, u podnožju brda Peruna, pa je tako sačuvan kontinuitet imena i sakralnosti ovog lokaliteta.